Život je nalik na olimpijske igre , jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore.

Enisa, kako biti pozitivan i optimističan u trenucima boli? Kako si ti našla snagu za svoju borbu, koja je hvala Bogu na kraju imala i pozitivan rezultat?

U životu je najvažnija vjera, vjera u Boga i Njegovu milost, milost kojom  Allah obasipa svakog  čovjeka.

U košmaru boli, bila sam svjesna da nema tog čarobnog štapića da će na momente izbrisati sav onaj bol, no imala sam Gospodara  i nadu  da ću se izvući, da moram biti jaka zbog drugih, zbog djece, porodice. Nije kraj kada vam se dogodi ovo što se meni dogodilo, jednostavno  morate naučiti živjeti sa dijagnozom.

Imala si veliko iskušenje sa karcinomom dojke. Kada je sve počelo i kada si primjetila prve simptome?

Sve je počelo početkom 2013. godine, sasvim slučajno napipana mala kvržica u lijevoj dojci.

Simptomi nisu postojali, osjećala sam se super, na moju sreću kvržica je isplivala na površinu, u suprotnom napravila bi užasnu situaciju, obzirom da je već bila prisutna vec duže vrijeme.

Invazivni tumor G3, BI-RADS 5, građen od krupnih epitelnih stanica u kojima je pronađeno 50/10 hpf/mitoza, prilično zeznut gad nažalost. Jedino olakšanje u cijelom tom nalazu bilo je to što je imunohistohemijski profil tumora bio HER 2 negativan. HER2 regulira rast i diobu tumorskih stanice, kao i njenu sposobnost migracije i naseljavanja udaljenih područja u tijelu (metastaziranje).

Tada, moja stvarnost je bila da bolujem od raka, a vjerovanje i uvjerenje da se moram boriti i preživjeti. Ja sam odabrala ovo drugo, jer „svaki život, bez obzira kako velik ili mali bio, koliko sretan ili tužan mora biti put prema Njemu“.

Život je jednostavno nepredvidljiv. Ono što nas u takvim situacijama održava u životu je uvjerenje da ćemo prije ili kasnije ugledati svjetlost na kraju tunela, treba se boriti do posljednjeg daha. Nada i vjera je ona nit za koju se čvrsto držimo u strahu da se iznenada ne prekine i odvoji nas za sva vremena, od onih koje volimo, a koji su neotuđivi dio naših bića.

 

Kakvu je ulogu imala tvoja porodica na tvom putu borbe protiv karcinoma? Kako su djeca reagovala?

Jedne prilike sam rekla mužu: “ Upamti, bez obzira na to kako se osjećam, kako izgledam, iznutra sam još uvijek JA, tvoja supruga, majka tvoje djece .” Muž je bio najveća podrška, čvrst i hladan kao stijena u jednom momentu, nježan i strpljiv u drugom,  a baš mi je takav i trebao. Djeca su opet posebna priča, najstarija kćerka je najteže prihvatila, odrasla je naglo, nažalost. Amatullah, Minatallah, Abdullah su bili onaj lagani povjetarac koji me tjerao dalje, svaki put kada bih dotakla dno.  Moji roditelji, muževi roditelji, sestre, plejada mojih divnih prijatelja, koji su bili tu onda kada sam ih najviše trebala. Pomiri se insan sa onim što mu je Uzvišeni propisao, no ovo malo duše što ima, dođe u trenutke nemoći, kao blaga perlica na vjetrenjači.

Uvijek kažem “ Budite ruka podrške ženama oboljele od karcinoma “. Trebate im, jer lahko je sam pjevati, a plakati nedostaje i rame i snažan stisak ruke. Ne tražimo sažaljenje, jer imamo ga na pretek, nama treba jako malo.

 

Napisala si i knjigu o svom iskustvu. Je li bilo teško prenijeti emocije na papir? Šta si željela da poručiš sa svojom knjigom?

„ Ako ne kažeš nešto kad se to događa, onda si izgubio priliku. A ako ništa ne kažeš, nisi bolji od ostalih koji sjede tamo.“   I to je činjenica. Knjiga nije bila u planu, uglavnom su to bile kratke zabilješke, prožete lepezom emocija. Podijeljena u dva dijela, prvi dio predstavlja intimnu ispovijest o životu i bolesti koja je nenadano ušetala u moj život, promijenila ga nažalost.

Život, ljubav, nostalgija i vjera tematski su okviri drugog dijela knjige. Stihovi kazuju da je insan kao ptica, a život je njen let. Žena svojim osmijehom kazuje da je istovremeno i jaka stijena i krhka perlica. Sjećanje na djetinjstvo, jesenje kiše, staru kućicu, dedinu sobu, naninu vruću pogaču, maminu pitu od jabuka i miris cimeta doprinosi da moji stihovi budu ispunjeni nostalgijom, tihim žalom za sretnim trenucima provedenim u porodičnoj idili i sa dragim ljudima.

Knjiga je svojevremeno i opomena da se u okrilju Božije milosti pronalazi smiraj kada na naša vrata zalupaju neviđene oluje, kada nas surovi vjetrovi života ponesu negdje daleko, u nama nepoznato i neviđeno. „Zrnca pijeska čine planine, trenuci čine godine, a sitnice cijeli život“, rekao bi Molijer.

 

Gdje se može kupiti knjiga?

Knjiga se može kupiti kod mene i knjižari En u Zenici.

 

Kako si danas? Kako izgleda jedna tvoja svakodnevnica? Da li ima neki poseban režim kojeg se pridržavaš kako bi održala svoje zdravlje?

Žene oboljele od raka dojke žive pod pritiskom jer uvijek postoji strah da će se bolest vratiti.

Živim kao da mi je zadnji dan, maksimalno uživam sa djecom, na dunjaluk gledam drugačijim očima. Jednostavno  imam  sasvim druge prioritete, subhanallah valjda to dođe sa iskušenjem. Ova geografičarka, piše, crta, bavi se dekupažom, kataloškom prodajom, jednostavno poželi da dan traje duže nego obično, jer samo tako zaboravi na svoju bolest. Tri godine sam bila pod strogim režimom ishrane, danas sebi priuštim taj luksuz da pojedem nešto što ne bih smjela. Najvažnije kontrole  obavljam  u Zagrebu, primam dvostruku hormonsku terapiju, zdravlje je narušeno, jer imam problema sa srcem, šećerom, kičmom… Moja borba se nastavlja.

 

Zaposlena si kao nastavnica u osnovnoj školi.  Kažu da je danas postao pravi izazov edukovati ove nove generacije. Kakvo je tvoje isustvo u tom smislu?

Već 15 godina radim u osnovnoj školi, rad sa djecom me ispunjava, a posao sam po sebi nosi veliku odgovornost. Nažalost više se ne cijeni kao nekada, puno se prostora dalo djeci i roditeljima, pa se trudim da razumijem sve strane, jer također imam školarce.  Mi, prosvjetni radnici smo prosto došli kao neki mađioničari u situaciji gdje se od nas očekuje jako mnogo.

Želim ih vidjeti kao zdrave i kompletne osobe u budućnosti, biti im pozitivan primjer akoBogda.

 

Kada si odlučila da staviš hidžab i kako je ta odluka uticala na tvoj život?  Da li si imala neke zanimljive situacije u vezi sa hidžabom?

Nositi hidžab za mene znači ” Moj identitet” i moja ljubav prema Allahu Uzvišenom. Počela sam ga nositi još u osnovnoj školi. Bila sam jedina pokrivena , kako u srednjoj tako na fakultetu, respektovanje je bilo prisutno hvala Allahu. Već 23 godine sa ponosom nosim svoju krunu, a što je najvažnije nikada mi nije bila prepreka da budem ovo što jesam, elhamdulillah.

 

Ko je Enisa Zulović? Reci nam još nešto o sebi. Šta voliš da radiš, šta te ispunjava…

Enisa je prije svega majka,kćerka,  supruga, sestra, prijateljica, koja ima želju, da Njen Gospodar bude Zadovoljan sa njom.

Enisa je žena prožeta lepezom emocija, koja nakon dijagnoze karcinoma, ima samo jednu želju, da gleda kako joj djeca rastu…

 

Imaš li za kraj neku poruku svima koji ovo čitaju?

Život je nalik na olimpijske igre , jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore.

Budite zahvalni Allahu sto svako jutro osjetite puls, jer ste živi, ostalo je nebitno..Molim Allaha da bude naš Zaštitnik, Divan li je On, Silni i Mudri..

 

Lekcije se ne uče samo u školi. Svaki dan čeka nas nova životna lekcija. Nešto naučimo iz svog iskustva, nešto iz tuđeg a ponešto i na sopstvenim greškama. Ja sam odlučila da neke svoje lekcije zabilježim ovdje, kao podsjetnik meni, a možda još neko nauči nešto iz njih. To bi mi baš bilo drago 🙂

dnevnik jedne hidžabice

Leave a reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>